MOLITVA ZA SPAS

MOLITVA  ZA  SPAS

PODIŽEM RUKU I PUŠTAM GLAS,

NARODU ŽELIM SPAS.

KAMEN ŠTO LOMI SRCA, NIJEMIH SELJAKA

NEKA SE RASPRŠI U NEBESKI SVOD

I PODARI MIR POKOLJENJU TOM.

TRAŽIM OPROŠTAJ OD BOGA SVOG

DA, DA SREĆU RANJENOM NARODU MOM.

LIVADE DA SE OKITE STADAMA NJIHOVIM,

POPUT NEBA, ZVIJEZDAMA BLISTAVIM.

POLJA RODNA DA ZABLISTAJU

ŽITOM ZLATNIM NA SUNCU OGRIJU.

IZVORI NEKA GORU UMIJU

I ŽEDNU STOKU NAPIJU.

NEKA NEBOM GLAS SE PRUŽI

ZA SLOBODOM VAPAJ PRIGUŠI

DUŠA PROSTA DA ZABLISTA

I SA STRAHOM DOZOVE GOSPODA HRISTA

ZA OPROŠTAJ I ZA SPAS

MOLIMO TI SE GOSPODE NAŠ.

TECI ŽIVOTE I TRAŽI SVOJE KORITO

TECI ŽIVOTE I TRAŽI SVOJE KORITO

Kako nastaviti život, ostajem poput rijeke koja nema svog sliva. Moram li postati ponornica i vratiti se na mjesto odakle sam i nastao. Godinama sam tekao tražeći svoje korito i onog trenutka kad sam našao i pustio svoje brzake slobodno da huče ono nestaje. Nestaje bez povratka kroz betonske zidine koje razdvajaju moj pogled od tvog tijela, pokreta, smijeha...

Zašto je priroda tako surova, jel ima nesto u njoj što te može dići poput zmaja i vinuti u oblake. Koliko jos kapljica vode moram da pokupim u ovom životu da bi dovoljno nabujao i da poplavim sve ispred sebe i tako ostvarim svoj tok. Sa tobom sam želio da postanem ravničarska rijeka, da lagano plovimo i zračimo svojom ljepotom. Da se protežemo poljanama i natapamo polja žita. Da okupamo djecu svoju i da uživamo u njihovoj graji dok se nestašno poigravaju u našim krilima.

Sve je počelo onog trenutka  kad je surovi život pustio svoje brane na tok koji je vodio nečemu. Zaustavio je slobodan huk brzaka, omeđio rijeku i pretvorio je u baru. Dječiji smijeh je zamjenjen kreketanjem žaba, polja žita su se pretvorila u živo blato. Tonem i postajem dio zemlje. Pretvaram se u otpad koji sam do sada prezirao. Gubim nadu. Alkoholom mjenjam tvoje poljubce, dimom cigare obavijam se zamisljajući da su to tvoje ruke koje me grle. Zašto sve što je lijepo nestaje. Da li je to samo bila prividna slika raja. Salje li to Bog razglednicu onog što možemo zaslužiti.

Nastaviću da tečem, tražiću puteve da dođem do tvog ušća. Provodiću dane gledajući u tvoj prozor. Zamišljaću da pričamo o našim životima. Čekaću da se vrati izgubljeno, jer i onako nema više ni kraja ni početka bez tebe. Zaustaviću vrijeme, bujaću od želje da te opet zagrlim i da te imam pored sebe. Bujica će jednog dana razbiti sve okove koji su postavljeni. Odnjeće svo đubre koje smo sami donijeli. Postaćemo modra rijeka koja nosi samo mirise ljubavi i života. Latice cvijeća će zamjeniti prljavštinu koju smo kupili idući kroz kanjone surovog života. Tražio sam druge slivove, ali previše su uski da me prime poput tebe....

Samo si ti koja me može odvesti negdje u zagrljaj novoj sreći. Samo si ti ušće mog života.

Vrijeme prolazi, bujica mulja raste. Kotrlja i sapira sve ona osjećana koja sam gaio o nekoj sreći. Ovo je ipak kraj. Dotakao sam tačku ponora. Osjećanja ostaju poput algi na blistavom kamenju. Možda će nekad neki slučajni prolaznik i ugledati sve što je nosila ta zeleno-modra rijeka. Nestajem u pećinama ovozemaljskog mraka, bez sunčevih zraka koji su me grijali i odslikavali se u mom licu. Nove kiše i novo nevrjeme donosi novu nadu u neki srećniji život. Nisam navikao da se puštam niz planinske litice i da nosim drveće ispred sebe. Nisam navikao da gazim druge i tako pravim put sebi ka novoj sreći. Od svog nastanka iz kamena uvijek sam nastojao da budem taj koji će davati snagu i život drugima. Da dolina kojom prolazim uvijek bude nasmijana i obasjana svjetlošću koja se odbija od moje talase. Da vihor donosi samo radosne i lijepe pjesme sa mojih bukova. Pišem da bi razbistrio ovo malo vode što je ostalo u meni. I sunce je okrenulo svoje zrake od mene. Ni ono više ne želi da me primi ka sebi. Da se dignem poput pare u njegov zagrljaj. Postajem svjestan da ne postoji reinkarnacija. Ne može ova zaprljana voda da podari nikome svoje kapljice. Da se pusti na nečiju površinu i sa njom da nastavi put do mora, okeana.

Slanom potoku dala si miris i ukus. Život u njemu je navikao da buja samo sa tim ukusom. Bez njega je Crno more u kome nikad i nigdje neće biti života. Ostaće da postoji poput spomenika o kome će pričati i govoriti ljudi u trenutku kada više ne budu imali šta da kažu o sebi.

Bijaše izvor, bi rijeka, a ostade samo bara ponornica.

RAJSKI CVIJET

RAJSKI CVIJET

ZATVOREN U ČETIRI ZIDA, DIMOM OBAVIJEN,

POGLEDOM IZGUBLJENIH NARODA,

TRAŽIM OBEĆANU ZEMLJU,

KOJU MOŽE PRUŽITI SAMO TVOJE TOPLO SRCE.

PRUŽI MI NJEŽNOST BEZ KOJE NE MOGU:

DA DIŠEM, SANJAM, ŽIVIM...

LJUBAVI, KOJA HRANI MOJU OGOLJELU DUŠU,

UMORNU OD UTRTIH I BLATNJAVIH PUTEVA,

KOJOJ JE POTREBNO MALO SVJETLOSTI

DA PROCVJETA POPUT POLJSKOG CVIJEĆA,

U ROSNOJ PROLJEĆNOJ BAŠTI.

DIŠEM DA BI TE ZAMISLIO,

SANJAM DA BI TE VIDIO,

ŽIVIM DA BI TE IMAO.

PRUŽI RUKE SVOJE I DAJ LUTALICI UTOČIŠTE,

SPUSTI USNE SVOJE NA RANE MOJE

 I OŽIVI USPAVANO DIJETE,

KRISTALNIM POGLEDOM OBASJAJ I

PROBUDI GA IZ NOĆNE MORE,

NOĆNE MORE, KOJA POPUT POVORKE,

NIJEMO ODLAZI STAZAMA BEZ POVRATKA.

TI SI HRAM MOG SRCA,

TI SI OLTAR MOJE DUŠE,

TI SI SVE ONO ŠTO ŽIVOT MOŽE PRUŽITI,

ČOVJEKU POPUT MENE.

LJUBAVI MOJA VOLI ME I BIĆU SREĆAN,

TO JE ONO ŠTO JE POTREBNO,

ŠUGAVOM ČOVJEKU,

BUDI MELEM MOJE DUŠE,

CVIJETU MOJ, RAJSKOG VRTA.