TECI ŽIVOTE I TRAŽI SVOJE
KORITO
Kako nastaviti život, ostajem poput rijeke koja nema
svog sliva. Moram li postati ponornica i vratiti se na mjesto odakle sam i
nastao. Godinama sam tekao tražeći svoje korito i onog trenutka kad sam našao i
pustio svoje brzake slobodno da huče ono nestaje. Nestaje bez povratka kroz
betonske zidine koje razdvajaju moj pogled od tvog tijela, pokreta, smijeha...
Zašto je priroda tako surova, jel ima nesto u njoj što
te može dići poput zmaja i vinuti u oblake. Koliko jos kapljica vode moram da
pokupim u ovom životu da bi dovoljno nabujao i da poplavim sve ispred sebe i
tako ostvarim svoj tok. Sa tobom sam želio da postanem ravničarska rijeka, da
lagano plovimo i zračimo svojom ljepotom. Da se protežemo poljanama i natapamo
polja žita. Da okupamo djecu svoju i da uživamo u njihovoj graji dok se
nestašno poigravaju u našim krilima.
Sve je počelo onog trenutka kad je surovi život pustio svoje brane na tok
koji je vodio nečemu. Zaustavio je slobodan huk brzaka, omeđio rijeku i pretvorio
je u baru. Dječiji smijeh je zamjenjen kreketanjem žaba, polja žita su se
pretvorila u živo blato. Tonem i postajem dio zemlje. Pretvaram se u otpad koji
sam do sada prezirao. Gubim nadu. Alkoholom mjenjam tvoje poljubce, dimom
cigare obavijam se zamisljajući da su to tvoje ruke koje me grle. Zašto sve što
je lijepo nestaje. Da li je to samo bila prividna slika raja. Salje li to Bog
razglednicu onog što možemo zaslužiti.
Nastaviću da tečem, tražiću puteve da dođem do tvog
ušća. Provodiću dane gledajući u tvoj prozor. Zamišljaću da pričamo o našim
životima. Čekaću da se vrati izgubljeno, jer i onako nema više ni kraja ni
početka bez tebe. Zaustaviću vrijeme, bujaću od želje da te opet zagrlim i da
te imam pored sebe. Bujica će jednog dana razbiti sve okove koji su
postavljeni. Odnjeće svo đubre koje smo sami donijeli. Postaćemo modra rijeka
koja nosi samo mirise ljubavi i života. Latice cvijeća će zamjeniti prljavštinu
koju smo kupili idući kroz kanjone surovog života. Tražio sam druge slivove,
ali previše su uski da me prime poput tebe....
Samo si ti koja me može odvesti negdje u zagrljaj
novoj sreći. Samo si ti ušće mog života.
Vrijeme prolazi, bujica mulja raste. Kotrlja i sapira
sve ona osjećana koja sam gaio o nekoj sreći. Ovo je ipak kraj. Dotakao sam
tačku ponora. Osjećanja ostaju poput algi na blistavom kamenju. Možda će nekad
neki slučajni prolaznik i ugledati sve što je nosila ta zeleno-modra rijeka.
Nestajem u pećinama ovozemaljskog mraka, bez sunčevih zraka koji su me grijali
i odslikavali se u mom licu. Nove kiše i novo nevrjeme donosi novu nadu u neki
srećniji život. Nisam navikao da se puštam niz planinske litice i da nosim
drveće ispred sebe. Nisam navikao da gazim druge i tako pravim put sebi ka
novoj sreći. Od svog nastanka iz kamena uvijek sam nastojao da budem taj koji
će davati snagu i život drugima. Da dolina kojom prolazim uvijek bude nasmijana
i obasjana svjetlošću koja se odbija od moje talase. Da vihor donosi samo
radosne i lijepe pjesme sa mojih bukova. Pišem da bi razbistrio ovo malo vode
što je ostalo u meni. I sunce je okrenulo svoje zrake od mene. Ni ono više ne
želi da me primi ka sebi. Da se dignem poput pare u njegov zagrljaj. Postajem
svjestan da ne postoji reinkarnacija. Ne može ova zaprljana voda da podari
nikome svoje kapljice. Da se pusti na nečiju površinu i sa njom da nastavi put
do mora, okeana.
Slanom potoku dala si miris i ukus. Život u njemu je
navikao da buja samo sa tim ukusom. Bez njega je Crno more u kome nikad i
nigdje neće biti života. Ostaće da postoji poput spomenika o kome će pričati i
govoriti ljudi u trenutku kada više ne budu imali šta da kažu o sebi.
Bijaše izvor, bi rijeka, a ostade samo bara ponornica.
Нема коментара:
Постави коментар